Sraz humanog i nehumanoga

Ovogodišnje Splitsko ljeto, 61, nakon prošlogodišnje obljetničarske svečanosti na Peristilu otvoreno je s nešto manje pompe. Velebnu je, Splićanima blisku, Verdijevu Aidu, zamijenila apokaliptična verzija biblijske priče o Samsonu i Dalili u operi Verdijeva francuskoga, generaciju mlađeg, suvremenika Camillea Saint-Saënsa.

Splitsko ljeto naš je najveći glazbeno-kazališni festival na otvorenim pozornicama prelijepih povijesnih gradskih dvorova i trgova i jedini koji sustavno svake godine uprizoruje opere. Ali ako najljepšu opernu scenu na svijetu, splitski Peristil, zamijenimo zatvorenim prostorom splitskoga HNK-a, učinili smo neizmjernu štetu identitetu festivala. Kao da se odabrani autorski tim dugo privikavao na tu nesretnu okolnost predstave čiji je naslov odabran kao idealan za antički ambijent Peristila (jednako kao i Verdijevi Nabucco i Aida) te su intenzivnim radom s ansamblom počeli relativno tromo i kasno. U nekom drugom i na druge vrste discipline i radne uvjete naviknutu kazalištu to možda i ne bi smetalo, no u Splitu susret s novim djelom i novim tipom opernog repertoara jednostavno zahtijeva veći vremenski okvir pripreme. To se najviše odražavalo u glazbenoj, ali i u koreografskoj izvedbi, koja je frcala snažnim kvalitativnim potencijalom, no s povremenom nedovoljnom sigurnošću, perfekcijom i ujednačenošću izvedbe.

Terezija Kusanović i Leonardo Caimi kao Dalila i Samson  / Snimio Matko Biljak

Važno je da festivalsko vodstvo, ravnatelj Goran Golovko (ujedno intendant splitskoga HNK-a) i njegov glazbeni savjetnik Ivo Lipanović (ujedno direktor Splitske opere) nije odustalo od postavljanja na scenu Samsona i Dalile te da se opera uprizorila u skladu s visokim kriterijima Splitskoga ljeta. Iako svojedobno strastven skladatelj opera (napisao ih je čak dvanaest!), Saint-Saëns je u današnje vrijeme poznatiji kao instrumentalni autor, romantik sklon eklekticizmu, klasičnoj perfekciji izraza i forme te egzotici koje u idealnom omjeru najzornije dočaravaju stavci njegova planetarno popularna Karnevala životinja. Jedina od njegovih opera koja je preživjela test vremena i ušla u željezni repertoar upravo je Samson i Dalila, izvorno zamišljena kao oratorij, a poslije scenski oblikovana. U ulozi Dalile debitirala je splitska prvakinja Terezija Kusanović, čiji mezzosopran predivno zrači zanimljivim bojama, premda je altovska dionica možda pomalo povremeno preduboka za prirodnu impostaciju njezina glasa. S vremenom očekujemo da će produbiti registar i postati idealna u toj teškoj ulozi jer je na premijernoj izvedbi već ovladala svim karakteristikama novoga repertoara. Svi smo je čekali na najpoznatijem ulomku opere, ariji velike zavodnice Mon coeur s’ouvre à ta voix, koju je otpjevala zdušno, muzikalno i tajanstveno te položila prijamni ispit u probrano društvo svjetskih Dalilâ.

Ona je i najveći doseg splitske produkcije kao stalna članica ansambla HNK-a Split u glavnoj ulozi, jer za ostale su protagoniste ovom prigodom angažirani pjevači iz inozemstva. Prvi su put u Splitu tako pjevali talijanski tenor Leonardo Caimi kao vokalno srčan i scenski reprezentativan Samson te bugarski bariton Ventseslav Anastasov u ulozi glasovno prodorna i karakterno zlokobna Dagonova velikog svećenika. Zanimljiva kombinacija basovskih glasova stigla je s ocem i sinom iz Sarajeva: poznatoga je gosta Ivicu Šarića (ovdje kao oslabjeli i izmučeni Stari Židov) energijom nadopunio njegov sin Ivan Šarić (vrlo dojmljivim, premda tek obećavajućim nastupom u militantnoj ulozi Abimelecha, satrapa u Gazi). U epizodnim su se ulogama ujednačenim zapjevima iskazali domaći splitski pjevači, tenori Vinko Maroević i Saša Jakelić (Filistejski glasnik i Prvi Filistejac), te bas-bariton Mate Akrap (Drugi Filistejac). Posebna kvaliteta svih splitskih opernih produkcija, a pogotovo ove u kojoj je njegova uloga takoreći ključna, jest Zbor Splitske opere (i Židovi i Filistejci), koji je majstorski pripremila Ana Šabašov.

Orkestar je dobro svladao partituru, premda je maestro Ivo Lipanović bio odveć zaokupljen pjevačima na sceni, da bi angažirano razradio sve zahtjevne nijanse muziciranja „u kazališnoj rupi. I, naposljetku, ne manje važan junak ove priče jest redatelj Krešimir Dolenčić, koji je biblijsku priču smjestio u neku bezvremenu apstraktno-svemirsku zonu s tek diskretnim aluzijama na američke komandose (Filistejci) ili zatvorenike u Guantanamu (Židovi) bez jasnih poveznica s aktualnom svjetskom politikom. Fantastičnom je ozračju sukoba humanog i nehumanoga pridonijela i plastičnost 3D-projekcija videomajstora Willema Miličevića, za druge likove jednostavni, ali u slučaju Dalile raskošni totemski svećenički kostimi dizajnerice Tee Bašić te minimalistička i funkcionalna scena Irene Kraljić.

Zanimljiv stil s novim maštovitim elementima u kombinaciji suvremenog i showa pokazala je koreografkinja Larisa Navojec, a njezine je kreacije u za francusku operu tako važnim plesnim ulomcima skladno prenio klasični balet Splitskog HNK-a. Sreća u nesreći jest upravo u mogućnosti da ova sveukupno dobra predstava u budućim izvedbama u redovnoj sezoni Splitske opere još dobije na kvaliteti.